Dragi roditelji,

u nastavku Vam donosimo kratak tekst o načinima kako sebi i djeci pomoći da doživljeno (negativno) iskustvo potresa što bezbolnije integriramo u svoja sjećanja. Tekst je potkrijepljen primjerima različitih aktivnosti koje se mogu provoditi s djecom s ciljem suočavanja sa strahom kojima nam je u trenutnoj situaciji svima poznat. Materijali i primjeri aktivnosti preuzeti su i prilagođeni s online platforme „kako si?“ te teksta „Dijete i potres“, autorica Jasne Cvetković-Lay i Eve Jagić Vasilić

 

Trenutno najvažnije - ŽIVI SMO i to je najveća zahvalnost koju možemo osjećati! Najgore je (nadamo se) prošlo i zato je bitno usmjeriti se načinima (samo)pomoći i pomoći ljudima oko nas. Ovih smo dana svjedočili ispovijestima roditelja o  spavanju djeteta s jaknom, ponovnom javljanju noćnog mokrenja, promjenama ponašanja (strah, nemir) i sl. Zbog svega navedenog, vrlo je važno usmjeriti se na rad s djecom i promisliti o njihovim različitim reakcijama na potres; od plača, stanja šoka do bezbrižnog igranja (što ne znači da je kod djeteta izostala emocionalna reakcija). Mi i ostali odrasli imali smo širok raspon reakcija pa možemo samo promišljati kako je taj zastrašujući potres izgledao u očima djece. Kako bismo što bolje proradili ovo neugodno iskustvo preporuča se sljedeće:

ISKREN RAZGOVOR

Potres je iznenadan i ne daje nam vremena za pripremu. Mnogi su od nas bili uplašeni, a posebice oni najmlađi. Djeca često ne znaju imenovati svoje osjećaje, već ih pokazuju kroz
tjelesne reakcije. Osim toga, ne znaju ni čemu strah služi. Kroz razgovor ih poučite o osjećajima i njihovoj korisnoj ulozi. Vrlo je važno razgovor i pitanja prilagoditi dobi djeteta;  poželjno je da pitanja budu jednostavna formulirana, poput Što je strah?

Svi ljudi, bez obzira bili mali ili veliki, stari ili mladi, ponekad osjećaju strah. Strah je neugodna emocija koju možemo osjetiti u različitim dijelovima svojeg tijela – možemo imati negativne misli, vidjeti ružne slike kada zatvorimo oči, može nas boljeti trbuh
ili glava, može nam jako lupati srce.

Čemu strah služi? Kada su strah i brige maleni, onda su ljudima korisni. Strah nas štiti od opasnosti tako da znamo što napraviti ili ne napraviti kako bismo je izbjegli. Na primjer, mali
strah od pčela upozorava nas da nas one mogu ubosti i zato ih nećemo dirati. S druge strane, veliki strah od pčela može dovesti do toga da se bojimo biti u prirodi i da cijelo vrijeme
razmišljamo o pčelama te zbog toga ne uživamo u suncu i igri. Dakle, kada strah naraste on nas može preplaviti i tada nam više nije koristan.

 

RAZUMIJEVANJE

Ono što je djeci potrebno jest netko tko će im biti podrška, razumjeti ih i prihvatiti njihove
osjećaje. Stoga nemojte brinuti o poznavanju odgovora na svako dječje pitanje. Imajte na umu
da je u redu odgovoriti s „ne znam“.

U ovom se razdoblju kod djece mogu javiti razne reakcije i važno je vratiti im osjećaj sigurnosti. Mogu biti pojačano zabrinuta radi odvajanja od roditelja, posebice prije spavanja.
U redu je da djeca žele i trebaju vašu blizinu u ovim zastrašujućim vremenima. Budite prisniji sa svojim djetetom i koristite moć dodira jer će, neovisno o dobi, od njega imati korist. Češće grljenje, ljubljenje ili umirujuće tapšanje po leđima pomoći će vratiti osjećaj sigurnosti u okolinu. Uvažite djetetove osjećaje jednostavnim rečenicama: „Vidim da si ljut/a, tužan/na… (ili bilo koja druga emocija koju primijetite)”. Pokušajte normalizirati djetetove osjećaje. Recite da je uredu osjećati se preplašeno i da se mnogi, pa i veliki, osjećaju tako. Također imajte na umu da svi mi na traumatske događaje reagiramo drugačije. Možda će neka djeca imati naglašenu potrebu za bliskošću, dok će druga provoditi više vremena sama. Kako god vaše dijete reagiralo, nemojte omalovažavati iskazivanje emocija rečenicama poput „Nemoj biti tužan.“ jer time šaljete poruku da ono što dijete osjeća nije važno. Naglašavajte da je normalno razgovarati o osjećajima i dajte do znanja djetetu da vam se uvijek može obratiti.

 

OBJAŠNJENJE PRIKLADNO DJETETOVOM UZRASTU

Pružite djetetu informacije o onome što se dogodilo. Najbolje je kada dijete dobiva podatke od odrasle osobe kojoj vjeruje. Poželjno je ograničiti izlaganje internetu i drugim medijima jer manja djeca gledanjem reportaža mogu zaključiti da se događaj još uvijek odvija. Možete ih uputiti i na to kako se zaštititi od potresa te objasniti da postoje ljudi (vatrogasci, hitna pomoć) koji se trude i rade na našoj sigurnosti. Ovime djeci dajete do znanja da nisu sama i da postoje stvari koje mogu učiniti kako bi se zaštitila.

Naoružajte se strpljenjem i pripremite se na niz pitanja jer je dječji (a i odrasli) svijet znatno promijenjen nedavnim događajima. Budite iskreni i sažeti. Podsjećajte dijete da ste otvoreni za razgovore o onome što se dogodilo i nemojte se iznenaditi ako pitanja budu „iz vedra neba“. Djeca trebaju vremena da bi proradila događaj svojim tempom, zbog čega nije dobro požurivati ili namjerno nametati temu potresa. Koristite djetetove spontane upite i prirodne prilike za započinjanje razgovora.

 

BITI PRIMJER VLASTITIM PONAŠANJEM

Djeca u svojim roditeljima vide model kako se treba ponašati i što osjećati. Budite im primjer i pokušajte djelovati što smirenije te, kada govorite o potresu, nastojte neverbalnim
porukama (gestama, tonom glasa) prenijeti dojam staloženosti i smirenosti. Djeci možete iskreno reći i pokazati kako se osjećate, ali ih pritom ne preplavljujte svojim brigama. Tako djeci dajete do znanja da je u redu pokazati kako se osjećaju, bez bojazni od sramoćenja. Primjerice, možete djeci reći da se sada osjećate zabrinuto, ali da biste voljeli zajedno crtati
kako biste se osjećali bolje. Tako ćete im pokazati i korisne načine upravljanja svojim osjećajima. Na kraju pitajte dijete kako se osjećalo dok ste zajedno nešto radili.

Poslužite se i različitim metodama opuštanja poput vježbi disanja i objasnite djeci neke od načina ublažavanja strahova:

– Zatvori oči i zamisli kako izgleda tvoj strah, možeš ga čak i nacrtati. Zadaj mu neko ime,
koje god poželiš, na primjer Strahimir, Potresor, Viruslav. Kada se strah pojavi, primjerice
prije spavanja, možeš reći: „Znam da si to samo ti, Strahimire, ja te ne trebam i želim ići
spavati! Preporučam i tebi da odeš spavati, a ako nećeš onda odlazi, Strahimire!“

– Zamisli neku smiješnu sliku u glavi pa je možemo pokušati nacrtati. Strah se jako boji
smijeha. Evo, na primjer, ja sam zamislila plavu mačku s krilima na glavi koja ne mijauče,
nego ima glas kao tata. Što si ti zamislio/la?

– Zamisli sebe kao superheroja sa štitom, plaštom, kapom ili bilo kakvim drugim predmetom
koji te štiti od svega onoga čega se bojiš. Kada strah dođe, zamisli da si na nekom lijepom
mjestu koje jako voliš i da imaš sa sobom svoj predmet protiv straha. Zamisli kako te tvoj
predmet štiti od svega čega se bojiš, zamisli što sve radiš na svom lijepom mjestu, čega se
igraš.

– Duboko i polako diši. Udahni dok brojiš do 5 i onda izdahni dok brojiš do 5. To ponovi
nekoliko puta. Kada udahneš, zamisli da udišeš svoju najdražu boju ili svoj najdraži miris, a
kada izdahneš zamisli da izdišeš svoju najmanje dragu boju ili miris.

 

 

 USPOSTAVLJANJE UOBIČAJENE ŽIVOTNE RUTINE

Povratak osjećaja kontrole temeljni je zadatak u uspješnoj proradi traumatskog događaja. Stoga pokušajte održavati strukturu i rutinu. Za vrijeme turbulentnih promjena, povratak u
prijašnju životnu strukturu vraća osjećaj sigurnosti i kontrole. Pokušajte održavati isto vrijeme spavanja, ručka itd. Ponekad možete osjećati želju za „progledavanjem kroz
prste“, ali nastojte imati nepromijenjena obiteljska pravila, poput onih o pristojnom ponašanju. Dajte im razvojno primjerene zadatke (poput pospremanja sobe i sl.), kako bi i oni imali osjećaj da pomažu i doprinose rješavanju situacije. Pokušajte zajedno s djecom smisliti ugodne aktivnosti, igre i načine druženja (primjeri se nalaze u privitku). Nakon potresa važno je zaokupiti dječju maštu i pomoći im da ne razmišljaju o onome što se dogodilo. Ovime se vraća i osjećaj normale. Kada se strahovi izazvani potresom smire, dopustite da djeci povremeno bude i dosadno jer ćete time potaknuti njihovu kreativnost.

Brinite o sebi i svojem zdravlju. Djetetu možete najviše pomoći kada ste i sami smireni. Stoga razgovarajte s rodbinom i prijateljima o onome što se dogodilo i nemojte se ustručavati razgovora o onome što osjećate.

Primjer aktivnosti koje pomažu djetetu da na neizravan način iznese svoje emocije i načine njihova reguliranja (preuzeto od autorica Jasne Cvetković – Lay i Eve Jagić Vasilić):