Ponukani događajima koji su nas zadesili krajem godine kada većina djece nije bila u vrtiću, po njihovom povratku u vrtić nakon božićnih i novogodišnjih praznika odlučili smo više pažnje i pozornosti dati baš toj temi, potresu te posebice osjećaju koji je većina djece pritom osjetila a to je osjećaj straha.

Puno smo razgovarali o potresima, što su i kako nastaju? Koje posljedice ostavljaju u našoj okolini? Kako smo se osjećali za vrijeme i nakon potresa?

Franka: Potres je kada se Zemlja namješta.

Lucia: Tada se sve trese.

Fran: Potres je kad se drma Zemlja i onda nastane rupa.

Uz razne aktivnosti i vježbe naš cilj je bio da djeca razumiju važnost pripremljenosti za izvanredne aktivnosti te naučiti ih pravilno postupati prije, za vrijeme i nakon potresa. Isto tako htjeli smo poticati djecu na razgovor o svojim osjećajima, pokazati im kako je normalno osjećati strah te kako se nositi s osjećajem straha.

Jedna od najzanimljivijih aktivnosti bila je igra s pjevanjem, djeci dobro znana, „Ringe,ringe raja“ pjevajući ovu pjesmu i držeći se za ruke hodajući u krug, umjesto riječi „čuč“ izgovarali smo „potres“ a to je bio znak da djeca moraju čučnuti i svojim rukama prekriti tj. zaštititi svoju glavu. Cilj ove aktivnosti bio je da djeca uspiju opisati i demonstrirati što trebaju učiniti za vrijeme potresa.

Razgovarali smo o najsigurnijem mjestu, kuda se sakriti u slučaju potresa kada se nalazimo u vrtiću a došli smo do zaključka da je najsigurnije smjestititi se ispod stola pa smo i to  uvježbavali. Također, spomenuli smo i kuda se skloniti kada se nalazimo negdje na otvorenom prostoru, primjerice na našem vrtićkom dvorištu.

Lucia: Imam doma čvrsti drveni stol pod koji smo se sakrili.

Fran: Bili smo vani ali morali smo se maknut od zgrade da se ne sruši.

Veliku pozornost dali smo osjećajima koje su djeca osjećala prilikom i nakon samog potresa te smo odlučili o njima puno govoriti. Kako sam se osjećao/la nakon potresa?

Franka: Bila sam tužna jer sam bila sama na katu.

Klara: Osjećala sam se grozno.

Manuela: Uplašila sam se.

Lovro: Bojao sam se ali mama i tata su me utješili.

Martin: Bilo mi je muka i čudno.

Uz razne slikovnice i priručnike upoznali smo se s emocijom straha, naučili smo da je normalno osjećati strah ali i tugu te da je bitno o njima razgovarati s odraslima. Znamo da djeca najbolje opisuju svoje osjećaje ali i da se sami osjećaju bolje kada se likovno izražavaju stoga smo jako puno crtali, raznim likovnim tehnikama djeca su prikazala kako su se osjećala za vrijeme potresa, prikazali su gdje osjećaju strah u svome tijelu (obojaj dio tijela u kojem osjećaš strah), nacrtali su kako izgleda njihov strah, svoje strahove „zatvorili“ su u svoju „Staklenku straha“, nacrtali su svoje uplašeno lice...

Veliku radost pokazali su pri izradi svojih drvenih lutkica od vune koje imaju namjenu da čuvaju djecu kad se boje te pobuđuju osjećaj sigurnosti.

Na kraju, izradili smo knjižicu pod nazivom „STRAH NIJE TAKO STRAŠAN“ za svako dijete sa svim njihovim radovima te posebnom diplomom i medaljom za hrabrost jer su uspješno pričali o svojim strahovima a neki su i shvatili da neki strahovi i nisu tako strašni.