Budući da smo u jasličku skupinu dobili dvoje nove djece puno smo se bavili s tugom. Puno smo pjevali i slušali klavirsku glazbu jer uz glazbu život je ljepši. Čitali smo slikovnice Kada sam tužan, Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji, te smo na zahtjev djece ponavljali prepričavanje slikovnice po slikama Zašto te volim (a u kojoj se također priča i o tuzi).

Djeca su spontano pričala kada su oni tužni; kad im fali mama, kad ne idemo van na igranje, kad nema nekog prijatelja, kad ne vide omiljenu igračku... Neka djeca su tužna i pri samoj pomisli da će se nešto dogoditi (npr. da mama neće doći po njih), te ih i sama pomisao na to jako rastužuje i tjera u plač.

Na razne načine zadovoljavali smo emocionalne potrebe djece koje se javljaju nakon osjećaja tuge, a to su potreba za podrškom i utjehom, na načine na koje možemo reagirati u skupini (maženje, pružanje pažnje, osmjeha, utjehe, ohrabrenje, pjevanje).

Didaktički osmišljenim igrama, osim prepoznavanja osjećaja sretan – tužan, djeca su prepoznavala i uparivala iste fotografije, preko simbola i sretne i tužne lutke su izražavali svoje osjećaje. Recitacija Tužna bubamara poslužila nam je i kao uvod u likovnu aktivnost.