Rosa  Agazzi je bila pristalica  neizravne didaktike. To ne znači da odgojiteljica prepušta stvari slučajnosti. Ona je „neizravna“ samo  djetetovom umu jer mu je odgojiteljica ne nameće direktno.

Današnje odgojiteljice dosta teže za savršenim modelima u kojima onda posežu za visokom tehnologijom, puštaju djeci pjesme s Youtube-a umjesto da sviraju, pokazuju im savršene slike cvijeća kako bi ih potom djeca crtala umjesto da im pokazu pravi živi cvijet.

Indirektna je  didaktika moguća u današnje vrijeme. Današnji vrtići zagovaraju indirektni rad ispred frontalnog, nenametanje poticaja i izravno podučavanje djece, no u isto vrijeme pretjeruju sa savršenim didaktičkim sredstvima koje izrađuju ili kupuju odgojiteljice .

Zapravo, trebamo  pogledati u prošlost i nadahnuti se „ jednostavnošću“  rada s prirodnim realnim predmetima koji sami svojom pojavom fasciniraju dijete i potiču ga na manipulaciju i istraživanje.

 „ Najbolje sredstvo intelektualnog i moralnog razvoja je kontakt sa zemljom, suncem, vodom – bogat život na otvorenom. Dati djeci da dotaknu  živo i stvarno.”

Rosa Agazzi uvijek polazi od onoga što je djetetu najbliže i postavlja aktivnosti koje su karakteristične za taj ambijent. Vanjski prostor  vrtića (dvorište, cvjetnjak i vrt) je prepun  poticaja za zapažanje, razmišljanje i govorenje te se tako djeca odgajaju za život.

Agazzi didaktika između ostalog predlaže jednostavan didaktički muzej - muzej tričarija koji sadrži zbirke sitnica za jednostavne i zabavne senzorne vježbe.  Sve te figurice, kamenčići, grančice, gumbići, čepovi, plodine… odlična su i motivirajuća sredstva za  klasifikaciju, za vježbe razlikovanja i uočavanja razlika i svojstava predmeta, za imenovanje predmeta i radnji, za poticanje govora o stvarima koje dijete poznaje, usvajanje boja, predmatematičkih vještina, kreativno izražavanje.

Ono što je oko nas mi  vidimo  kao  izvor svoje didaktike.

Aktivnost koju prezentiramo izazvala je veliki interes djece te rezultirala obrazovnim, socijalnim i emocionalnim dobrobitima kod djece.

Sa maštom i ostavštinom Rosa Agazzi možemo vidjeti da ne trebamo koristiti skupu didaktiku da bi mogli učiti djecu, ali moramo imati puno mašte, kreativnosti i  majčinske ljubavi.