Za Rosu Agazzi  je vrtlarstvo bilo snažan čimbenik moralnog i društvenog odgoja koji  nudi razne mogućnosti za razvoj  inteligencije i verbalnog izraza, a sredstvo tog odgoja je kontakt sa zemljom, suncem, vodom i život na otvorenom.

Prvi znanstveni odgoj počinje od sjemena i promatranja biljaka o kojima brinemo.

Rad u vrtu znači kopati, saditi, zalijevati, pljeviti, ubirati plodove, spremati ih,...

Vježba je to praktičnog života u preko koje dijete kroz igru i norme ponašanja stiče dobre životne navike za sklad, rad, osjećaj dužnosti i odgovornosti .

Održivi razvoj je danas u svim granama  ljudske djelatnosti , pa tako i u vrtlarstvu i vrtić mu je širom otvorio svoja vrata i prožeo njime svoje odgojno obrazovne zadatke i ciljeve.

Ključni zadatak održivog razvoja – zaštita našeg okruženja u korelaciji je s zadatkom stvaranja optimalne okoline djeteta u samom vrtiću koja će zadovoljiti njegove potrebe  i potpomoći mu razvoj svih kreativnih potencijala. U tom općem složenom djelovanju unutar okoline važna je kvaliteta , a do nje dolazimo kontinuiranim radom i odgojem.

Jedan od najvažnijih principa agazzijanske didaktike je “ živa i inteligentna upotreba stvari”. Drugim riječima, korištenje prirode i  prirodnih vrijednosti  u želji da se održi sklad i harmonija u okruženju i razvije svijest o važnosti vrtlarstva u odgoju djece.

Naših gredica, cvijetnjaka, začinskog vrta ne bi bilo bez urođenog osjećaja za prirodu , želje da dodirnemo zemlju i osjetimo njenu mekoću, ni prijateljevanja s gusjenicama i kukcima. Ne bi bilo ni prekrasnih i ukusnih plodova ni mirisnih čajeva.

Vrtlarstvo je način života gdje zajednički rad i trud daje konkretne plodove u u kojima svi zajedno uživamo!